Banjalučki Demofest je nešto što me već godinama intrigira, ali ga redovito i uspijem preskočiti pa samo sa žaljenjem čitam izvještaje svojih kolega. Ipak, ova jubilarna, deseta godina činila se kao odlična prilika da konačno potegnem iz Zagreba i uživo vidim what’s all the fuss about.
Kao prvo, organizacijska mašinerija iza Demofesta funkcionira odlično. Prosječni posjetitelj toga možda i nije svjestan, ali to ne umanjuje činjenicu da organizatorima stvarno treba čestitati na trudu i uspješnosti. Ovogodišnji pokazatelj toga je i prvi put uvedeno beskontaktno plaćanje koje je funkcioniralo odlično pa su potoci pive stvarno nesmetano mogli teći.
Prva večer festivala krenula je obećavajuće već na samom ulazu gdje je bila ogromna gužva. Iako se prva polovica večeri svodi na takmičarski dio demo bendova, čini se da je publika prepoznala kvalitetu koju festival redovito isporučuje pa su bendovi nastupali pred zavidno popunjenim Kastelom.
Marky Ramone
Petnaest bendova na Basstion bini i deset na dodatnoj, Beton bini, u jednoj je pjesmi moralo pokazati što zna i umije i sve što mogu reći je – svaka čast! Sve redom odlični bendovi izmjenjivali su se i ostavili mi upitnike iznad glave jer stvarno nemam pojma kako žiri uspije odlučiti tko od njih prolazi u finale. No na koji god način, najbolji su se isprofilirali pa su pobjednici prve večeri bili Stepa, Fed Horses, meni osobno najbolji – Pale Origins, svima poznat Wolfram i Slonz.
Revijalni dio večeri započeo je koprivnički bend Letarg, banjalučkoj publici poznat od prethodne godine kao natjecatelj i osvajač trećeg mjesta. Nažalost, nakon poprilično žestokog natjecateljskog dijela, smireniji Letarg iz nekog razloga publici i nije najbolje sjeo pa se ona krenula malo rasipati po Kastelu, zujati između bina i uz pivu se pripremati za headlinere večeri.
Na Basstion bini to je bio Marky Ramone koji je već na press konferenciji obećao 36 pjesama Ramonesa uguranih u ravno 75 minuta. Ako ste i malo dobri s matematikom, jasno vam je da to znači prepoznatljiv nastup Ramonesa – brzo, žestoko i bez bespotrebne priče. Što je obećao, to je zajedno sa svojim bendom Blitzkrieg i isporučio. „Rockaway Beach“, „Teenage Lobotomy“, „Do You Wanna Dance“, „I Don’t Care“, „Havana Affair“ i ostali hitovi redali su se jedan za drugim. U prvim redovima uživali su fanovi Ramonesa kojima je ovo bila zadnja prilika da si pokušaju dočarati duh nekih prošlih punk vremena, ali i neki novi klinci koji tek kreću otkrivati sve čari rock & roll života.
Edo Maajka
Negdje na pola njegovog nastupa, na Beton bini krenuo je drugi veliki izvođač – Edo Maajka. S obzirom da je taj dio Kastela bio stvarno krcat, s možda i više publike nego na Markyju Ramoneu, očito je da se ljudi s Balkana i dalje odlično mogu poistovjetiti s ovim jezičavim Bosancem. Naravno, njemu na ovim prostorima stvarno ne nedostaje materijala za pjesme pa je zajedno s vrhunskim bendom, a bome i uz svesrdnu podršku publike, kroz stare i nove tekstove odradio ono što mu najbolje ide – najeb’o se majke svima redom. „Ne Mogu Disat“, „Draga Moja Vlado“, „Pržiiiii“, „No Pasaran“, „No Sikiriki“… Njegovi vječito aktualni hitovi usmjereni protiv društva, politike, vlada i svega što ide uz to izazivali su pljesak, smijeh i uzvike podrške te stavili jednu finu „točku na i“ prve večeri Demofesta.
Teoretski, glazbena noć se nastavila i dalje uz DJ set Funkermana, kao i uz odlično prihvaćen Silent disco u Chill zoni, ali većina publike se ipak razbježala svojim kućama na zasluženi odmor i detoksikaciju. Jer ipak nas čekaju još dvije večeri festivala, a kako je krenulo, za njih će trebati poprilično snage.
Nema komentara:
Objavi komentar